Tragovi vremena koje neumorno galopira, ostavljaju duboke tragove na našem fizičkom i psihičkom zdravlju, starimo, sjedimo, slabije pamtimo, to je proces koji nemogu zaustaviti ni estetske korekcije slavnih doktora, nit čudotvorni proizvodi svih nadri ljekara, kao ni mnogi bjelosvjetskih šarlatana, niti svi fotoshopovi najsavremenih računara. Niko to nemože zaustaviti, jer sa našim procesom starenja, svi mi junački ili kukavički, idemo ka našem krajnjem ovo svjetskom prebivalištu a koje se zove KABURU.
Kabur je dakle nama svima naše odredište, to je rov u kojem će skončati i bogataši i siromasi i vojnici i generali i direktori i oni nad kojima oni direktuju, odnosno vladaju i službenici i sekretari i podanici i vladari, kabur je posljednje utočište naših duša i naših tijela na ovom prolaznome svijetu.
Stoga se s‘ pravom postavlja pitanje, dali doista razmišljamo o tome, kud nas vode ovi putevi dunjalučki ili kako provodimo ove dunjalučke dane a kabur nas neminovno na kraju sve jednog dana čeka.
(h.Jasmin Rabić)
